Secrets of a Blue garden

Šareni leteći ćilim

Da li si ikada poželjela zaustaviti vrijeme, i pustiti neke od trenutaka da traju zauvijek ili barem dugo, dugo... pokušavam to stalno zadnjih nekoliko dana. Zažmirim, vratim se na ono crveno svijetlo na semaforu, al' svaki puta, i prvi najmanji nemir sve odnese. I svi naši pogledi, dodiri i ta noć, rasprše se po sobi, kao oni maleni baloni od pjene. Smiješni i nestvarni. Tajno priželjkivani. Probam da ni ne dišem, da ne budem dah koji bi ih zaljuljao, i vratio u tisuće sitnih kapljica vode, u tisuće ogledalaca, i isto toliko odraza sa malenim željama. Satkanim od tebe. Ne sad, neka još lete, sada kada te mogu pronaći i otvorenih očiju, sada, kad sam te tek pretočio u otkucaj sata, iz svih onih bokala sa snovima i mirisima dogorjelih svijeća. A bilo ih je dosta posljednjih zima i proljeća, dovoljno i za napunit svu onu staru didinu hrastovu burad, što još čekaju godinu bez mraza na visibabama.
Svejedno, oni su tu, s tobom ili bez tebe, ne mogu se naučiti, ne mogu se promijeniti, ne može ih se izbrisati. Mogu se samo zaboraviti. Uz neku drugu. Ili biti na slobodi, kao šareni čarobni ćilim, i nositi te gdjegod poželiš. E, da.

Izgubljen u konjugaciji

Draga moja vilo, i nikad okrnjena tajno, majušni noćni suncokretu, i bilo koje drugo nestvarno stvorenje u koje samo ja izgleda još uvijek vjerujem. A vjeruješ i ti. Ooo da. Samo na drugoj strani dana. U nekom svojem svemiru. Daleko od ovog mojeg. I žao mi je svega, jer znam da se molimo istim bogovima, i vjerujemo u iste male dobre duhove koji nas stalno prate i rasipaju ljubav gdje god stignu. Na mene su eto slučajno istresli cijelu vreću, i to baš u trenutku kada sam ugledao tebe. Nekom je zato gadno usfalilo. Netko se probudio i nije primjetio Sunce, netko je zaspao a nije osjetio miris sretnih snova ostavljenih na jastuku. U tom trenutku, samo, samo par sitnih koraka, da si bila bliže, sve bi bilo drugačije, i po tebi bi pali dijeličci iste zvijezdane prašine. Ali eto, na moju žalost, sve je otišlo u vjetar. I on je sada jedini koji me prati. Koji mi još uvijek šapuče, i ponekad donese miris tvojeg parfema. Iz nekog razloga, kao da ne želi da te zaboravim.
Možda primjećuješ da si u ovom postu u drugom licu. Ipak, dovoljno se dobro znamo da možemo preći na Ti. Vrijeme je bilo. A ono uvijek ima zadnju riječ. I sve poravna, ako ima šta za poravnati. Deal? Od sada smo onda „Eye to eye“. Nema više Nje, i neće se više nikada pojaviti Ona. Ništa bitno. Ionako, znaš da znam da ti znaš. Nećemo se više pretvarati. Nismo djeca, iako ćemo se uvijek tako osjećati. I ti i ja. Previše se nestvarnog zaplelo oko nas. A to nije dobro. Prelazimo u real time. Koliko god to dosadno izgledalo. Vrijeme je za buđenje, a u svijetu budnih nema mjesta patetici i bajkama, sve je krivo osim istine. Tako to ide.
Volio bih ti cijeli život smišljati rečenice koje će te oduševljavati, ali svaki bunar ima svoje dno, i bude da i presuši ako se pretjera sa grabljenjem. U mojem bunaru ima još puno neispričanih slika, ali moram nešto ostaviti i za Onu koja će tek doći, ili je već možda i tu, samo to još ne zna, koja će me držati za ruku, koju ću moći ugristi za uho, i s kojom ću dijeliti sve svoje planove, dodire, poglede, okuse i mirise. Stvarno sam mislio da bi ti mogla biti Ta. Na moju nesreću, to još uvijek i mislim, ali, eto, stvari se mijenjaju. I prolaze. Kao cvijeće. I osjećaji uvenu ako ih se ne zalijeva onim za čim čeznu. Da, mila.
Mogao bih ti se bez problema obraćati i u prvom licu, jer ima već dosta da Ja znači Ti, i da pričajući o sebi mislim na tebe, a sanjajući o nama..... e tu se čuje beeep i polako kreće cenzurirani dio filma o kojem svi šute. A u glavi... odvija se rola... nešto kao da sam se mrtav-pijan zakačio na kućno zvono kod ulaznih vrata na kojima piše – ne ometaj, tuga je tek zaspala. E pa nema spavanja. Pobjegla si mi opet u moje rečenice. A to se ne smije. Ne tako iznenada. To boli. Znam da nisi ti kriva. Nitko nije kriv. Kriv sam ja. Uvijek smo sami krivi. Nema prebacivanja. Fair play. That's the rule. Da sam te barem ranije spremio u kredenac zaborava. A lijepo su mi govorili neki mudriji ljudi. Mlada je, već voli nekoga, daleka je. Srce ih je svaki puta ispravljalo. Odrasti će, zaboravit će ga, i približiti će ti se. Kao i sve ostale princeze koje si jednom volio. Ono što je najčudnije u svemu, ti si jedina koju nisam nikada imao, nikada nismo postojali Mi, nikada ti nisam tepao i smišljao imena, nikada te nisam zagrlio i promatrao svijet preko tvojeg ramena. A imala si me više od i jedne prije. Nekada je bolje ništa ni ne saznati. Ako za to nema prijeke potrebe, naravno. Velika sreća samo donese veliku tugu. A onda, još jedan zatvoreni krug. Treba pokušati biti sretan samo malo. Tek toliko da stane u osmijeh. Nakon svega sve bude puno lakše. E, da.
I nije to zbog ovoga proljeća, i nije to jer sam ponekad previše sam, i nije zbog svega što je. Nitko ni mene ništa nije pitao. I ja sam zatečen u svemu ovome. Puno toga i ja samo promatram i pitam se dokle će više. Al' šta srce zna o tome. Kad pušta korijenje po livadi od snova. Ipak, nešto mogu i ja. Mogu odlučiti. Zbog svih suza prije nas. Dosta je bilo. Ha da.

zalazak Sunca - sikrinerk, nipingmat
sunčeve zrake - sikrinaktok

Zajedno sami

Sjedili smo zajedno, satima.......i svi oni trenuci izgubljeni u tišini, bili su krila za put do nekih dalekih obala o kojima smo još uvijek samo mogli sanjati. Jezero okruženo vitkim stablima, u daljini pitomi, zeleni brežuljci, uz nas košarica puna naranči i jagoda. Narančasto i crveno, plavo i zeleno. Svijet po našoj mjeri. Sretan i odvažan. A bili smo sami. Zajedno sami. U dvorani punoj gromoglasnih smijehova i pijanih pogleda. Progoreni karirani stolnjaci, škripa plastičnih stolica. Sve se to miješalo sa starim ofucanim šlagerom koji je treštao u daljini. A ona, izvijala je svoj dugi vrat prema prolazu za plesni podij, i prema kratkim, lepršavim maturalnim haljinama pomno biranim za ovu paradu, dovoljno dugo da uhvatim nijansu plave u njenim očima. I odnekud se stvorila nepregledna pješćana plaža, mjesec se naogledao po mirnom moru, plima, oseka, cvrčci, zvuk brodova. Sve samo da bi se sitni, topli pijesak uvukao među njene hladne prste. I grijao ih cijelu noć. Nježan i siguran. Nebo je odzvanjalo smiješnom melodijom, opet uz ritam koraka rasplesanih gostiju. Još uvijek sami. Hladnih dlanova. I dubokih džepova na kaputima, k'o stvorenih za par njih. Ne znam kako, ali sve mi je govorilo da je od te večeri tražila samo malo nježnosti i trunku pažnje. A večer je poslala mene. Zaljubljenog i uplašenog od pomisli na uzvratni pogled vlasnice tog dugotraženog osjećaja. Nema šta, i večer se ponekad zna gadno prevariti. Sve što je moglo poći krivo, pošlo je. Ona je čekala, posebna i nedokučiva, kao Duga na tračak svojeg Sunca na ovoj čudnoj kiši. A ja, počeo sam zagledati u dno čaše i po posljednjim kapima vina tražiti obrise naših sjenki. Naravno, i bili su tamo, uvijek budu, bez straha u krivi trenutak i pogrešan dodir. Sjene nemaju lice, jel, ni godine, sa njima je sve puno jednostavnije. Nažalost. Tek tamo je bila moja, i narančasta i crvena, i zelena i plava, i slatka i topla, i nasmijana, tek tamo sam je zagrlio i poljubio i šapnuo joj na uho neke blesave rime koje sam smišljao u prikradenim trenucima šutnji. A pjesma je bila patetična, taman za orkestar iz glazbene podloge, o slučajno sličnim crtama po različitim dlanovima, i o nekim slučajnostima koje su nam se ispriječile na istom drumu.....

P.S. Ma znaš već sve. Kao i ja svoje lalalalalala.....

U potrazi za čajem

Da. Sreo sam je opet. I opet. I slučajno. I namjerno. Ni u najdubljim snovima nisam ni slutio da postoji netko koga mogu tako malo poznavati a tako puno.....voljeti, mislim. Čudno je to srce. Od tolikih na koje ga nagovaram ono se zagleda baš u nju, na drugoj strani ulice, sasvim neprimjetnu, skrivenu pod dubokom šiltericom, i plavom maramom oko vrata. Nedokučivu, zamišljenu, tužnu. Ipak, predivnu. Hm. Predivnu!? Predivna je predosadna riječ za nju, anđela bez krila, s greškom. Pa je onda sam Bog spustio na Zemlju, u svoj vrt, mjesto gdje inače žive njegovi anđeli bez krila. Ali ih je valjda vrijeme malčice pokvarilo, 'oće to tako s godinama, a Bogu, 'fala Bogu, pune ruke posla pa baš i ne ide na terasu s pogledam na nas, barem ne poslijednjih stoljeća.
I tako, tih dana je padala kiša. K'o da je obarala neki svoj rekord. Ili je samo htjela sakriti njezine suze. Na kiši ih malo tko primjeti. Malo ih tko želi vidjeti i bez kiše. Nažalost. Ili na sreću? Gradom su prevladavale kasno-jesenje dekoracije. Uključujuči i poodmaklu večer oko šest poslije podne. Krenuo sam negdje na čaj. Bilo gdje, da što prije, mješajući kašikicom med, rastopim i okus tog vremena koje se nekako k'o čičak zakačilo i na mene. Kiša i vjetar su uzimali sve više maha. Više nego dovoljno da svi bezkišobranci hodaju odvrnutih kragni i glava pognutih prema novoj stazi. I ja sam dijelio njihov pogled. I zvuk vode koja se slijevala iz okolnih rina. Svakako, idealan trenutak za isprobavanje teorije o prepoznavanju ljudi po hodu, i smiješnim cipelama. Razmišljajući i ja tako o svojim prastarim „martama“ , koje već par godina odlučujem zamijeniti novim, zazvonio mi je mobitel. Na brzinu sam ga zgrabio iz jakne i stao pred prvi natkriveni izlog. Treptajući božićni lampioni naglašavali su set posuda od nehrđajučeg čelika, zajedno sa paletom boja i lakova. Na 24 mjeseca, bez kamata, bez jamaca,... Maštovit-izlog-nema-šta i službeni glas s druge strane linije brzo su prevagnuli da se lagano okrenem prema drugoj strani ulice. Nisam ni ispravio glavu, a već sam osjetio nadolazeću toplinu i brujanje poznate sile koja me udarala u prsa. Opet. Nova kulisa. Miris tragova guma na vrućem asfaltu i ljetno preznojavanje u sred najgore ciklone. Ništa neobično za motor u sred grudi. Uvijek brza i daje gas pred razumom. I spazi sve prije pogleda. A zaletio se u nju. Jedini tračak Sunca na ovoj cesti. Dijelili su nas semafori i jedva tridesetak metara. Srcem za manje od sekunde, razumom još godinama. Samo sam stajao zagledan u nju. Malen i nebitan. A ona, nikad veća i nikad važnija u mojim očima. Mislima je odzvanjalo, srce ili razum, srce ili razum, srce ili razum. Srce? Što li ona misli o tome? Srce ili razum? Srce ili razum?
Razum,...ovaj puta.
Dugim je koracima bježala od još jedne sumorne večeri. Na vrhovima kose hvatali su joj se snovi, kao inje pred mraz. Nije ni znala koliko ih nosi, i da su svi samo njezini. Da samo čekaju prvo Sunce da ih probudi i prospe kroz vrijeme k'o maslačke u vjetar.

Pisma bez markice nikada ne stignu na adresu, jel'? Onda ovo bez markice, molim!

Vjeverice, već dugo ti nisam pisao. Već dugo nisam pisao ništa. Uglavnom samo iz straha, jer znam da kad krenem, sve moje riječi vodit će k tebi. Uvijek si me imala u tome. Godine, gradovi, nova lica, novi naslovi, dani i noći, sve je to sada stalo između nas. A prošlo je već ohoho. Koliko ono? Seeedam godina. Nemo'š vjerovat. Tko bi rekao da nam je Lutkar namijenio takav plan. Al' dobro sad...valjda on zna šta radi, svi konci su u njegovim rukama.
Nives, ona smiješna sestrina beba, prije nekoliko dana slavila je osmi rođendan. Kupio sam joj teleskop, i knjigu sa kartom neba. Sinoć smo zajedno tražili zvijezde, bilo je oblačno al' pronašli smo malog i velikog medvjeda. Pokazao sam joj i Altaira i Vegu, nisam joj ispričao priču o njima... mora biti ljeto, i pričekati još koju godinu.
Ljeto je poslije proljeća. A u proljeće zriju trešnje. Jednom si mi rekla da me u budućnosti zamišljaš okruženim trešnjama i jabukama. Možda si bila u pravu. I danas razgovaram sa stablima koja te se još sjećaju. Ona ne ostavljajuju ljude. Ne znaju nikoga povrijediti. Zato ih toliko volim. Kažu, samo lezi i nasloni se. I nastave prkosit Suncu, vjetru, kiši, čvorcima i divljoj komšijskoj dječurliji. Sve je nevjerojatno jednostavno i bajkovito. Ako to želimo.

Kod mene, na tavanu, među paucima, postoji jedna ne tako mala, zelena, limena kutija od nekih bakinih mentol bombona, u nju sam strpao sve što se strpat' dalo od onoga što je ostalo za nama, pisma, fotografije, stotinu glupih sitnica koje nisam imao srca baciti zbog nekih obećanja i vrački vezanih uz njih. Ipak, poglede nikako nisam mogao ugurati u nju. Pokušavao sam je svakako vezati, uljepiti, al' ne ide, uvijek se izvuku, k'o onaj vražji Houdini. Tak' da me samo još oni ponekad zaskoče, nespremnog, budu iskra, pa snažan plamen, i osvijetle sva sjećanja na putu do tebe. Pojave se onda redom, one tvoje limunom isprane majce, išarane patike, suknje od kašmira, šarene torbe, mirisi maminih ručkova, zalaje stari koker, upali se lampa u tvojoj sobi, sa modro-ljubičastim zidovima, i otiscima dlanova po njima.
Uglavnom mi tako baneš noću, prije nego zaspim, ušuškam se u krevet,... i onda nadođeš,... kao plima za punog mjeseca. Kada bi postojala mogućnost da osjetiš broj pređenih koraka po mojim mislima, siguran sam da bi u tim trenucima skapavala od umora, al' eto, na tvoju sreću, takvo što postoji samo u čeznutljivim pričicama.
Često sam zbrajao sve naše dobre i loše trenutke, i koliko god se trudio da te pretvorim u minus, na kraju tog salda uvijek završim u dobitku. Znaš, imali smo neku svoju kemiju. Možda nismo uvijek znali pronaći taj spoj, ali kad jesmo, bilo je posebno. Možda smo samo previše vjerovali u čaroliju božićnih zvončića i svih novogodišnjih želja. A bilo ih je pet. I kada smo putovali, smijali se, svađali, uvijek smo smišljali neki bolji život za nas. Tko bi rekao da će to vrijeme biti najbolje što nam se dogodilo. Bili smo mladi, ludi, srljali srcem, bez puno razmišljanja, na kraju i izgorili u našem jurišu na vjetrenjače. Zbog toga mi i danas fališ, zbog naše iskrenosti i pomalo zaluđene predanosti jedno drugom.
Razmišljam o tome gdje si, što radiš, pokušavam zamisliti kako izgledaš, ponekad, kada sam u tvojem gradu, namjerno se zagledam u gomilu prolaznika, ne bih li te negdje spazio. Čuo sam od nekih zajedničkih znanaca da si u Londonu, Berlinu, Zagrebu,...putuješ. I ja putujem. Više no što bi želio. Na novim mjestima nema osjećaja nikakve krivnje, ni jedno od njih ne čuva neku od naših šutnji. Odličan osjećaj. Možda i ti zbog toga putuješ? Koliko god da sam daleko otišao, nikada nisam uspio pobjeći od nas, ne koliko sam mislio da ću moći. Nadam se da si sretna i da se smiješ. Svo ovo vrijeme prepoznajem ljude po tebi, neki hodaju kao ti, izgledaju kao ti, ponašaju se kao ti, imaju isti onakav smeđi baršunasti sakoić, razmišljaju kao ti, smiju se kao ti, oduševljavaju ih iste stvari kao i tebe, svatko od njih ima nešto tvoje, a ipak . . . . . nisam više nikada osjetio Ono nešto što sam znao osjetiti samo sa tobom. Možda zato što me nitko nije pogledao na način na koji si me ti gledala, ili ja ne želim gledati nikoga onako kako sam tebe gledao. Ne znam. Volio bih te opet vidjeti, zagledat' se u tvoj osmijeh dok kašikicom mješam prvu jutarnju kavu, zbog svega onoga što je bilo, i što je moglo biti. Valjda.
Vani je tmurno i uspavano, jutros je prvi mraz otresao svo lišće sa grana, duga kasna jesen. Na svakom koraku boje tvojih očiju. Ali ne pišem ti zbog toga. Znaš, ono, jednom...? Znam da znaš. Bila je magla, najgušća koju sam ikad vidio, vozio sam te kući prvi put, sami u autu, zaglavljeni na nekoj seoskoj cesti. Bila si jako nervozna jer smo kasnili, a starci se izjedali od brige. Meni to ništa nije smetalo, samo sam potajice držao fige da magla potraje, barem još koji sat. Te noći, obećali smo si da ćemo si uvijek sve govoriti, i priznavati istinu, ma kakva god ona bila. E pa, sad ti moram nešto reći. Želio bih da znaš, jer si mi važna, kao netko tko me poznaje bolje od svih, kao netko s kime sam vezan sa najviše nevidljivih niti.
Sreo sam nekoga.
Da.
Sasvim slučajno, baš kao i tebe. Sreo sam je dvaput, triput. Nije važno. I pročitao nešto što je napisala. Vratio mi se onaj osjećaj, trnci i leptiri u stomaku. Mislio sam da sam ga izgubio, prije sedam jeseni, ali nisam, ona ga je vratila. Sve da je više nikada i ne vidim, divno je znati da nisi jedina, da postoji još netko kome se mogu diviti, netko tko će me radovati, da još uvijek mogu otkrivati grad tražeći ulicu kojom će ona možda proći. Slobodan sam, vjeverice. Odustajem od nas. To sam ti želio reći. Više te ne volim.
Vidiš, počeo sam i ponovo pisati. Ne laskaj si. Ovo je sve zbog nje. Bojim se i pomisliti što bi bilo kad bi nešto i naslutila. Vrag će ga znati. On uvijek sve zna. I podgovara. A podgovaraju i anđeli. Jel'?
Želim ti sve najbolje. Uvijek sam bio na tvojoj strani. I kad sam znao da si u krivu. Tako to rade zaljubljeni. A bili smo nekad.
Ovo je moje posljednje neposlano pismo tebi, posljednje neizgovorene misli o nama. Znam da ne mariš puno za to. Svejedno. Meni je lakše.
Nisam ti više ništa dužan.
Ona sad negdje spava, sa svog oblaka uranja u snove. Idem je pronaći tamo. Možda me se sjeti. Čudne su te jave, znaju izgledati jako sanjovito.